Koliko su uvjerenja psihoterapeuta važna u radu sa klijentima?
Self u analitičkoj psihologiji
Kako
bi odgovorili na to pitanje, sa stajališta analitičke psihologije,
dosta je bitno da dobijemo ideju o tome što je to Self (eng. Self; ger.
Selbst). Teško nam je zamisliti kako u nama postoji nešto što nas vodi
na točno određeni životni put, što pokušava ispraviti naša kriva
uvjerenja i prema nama se odnosi kao učitelj prema učeniku, gospodar
prema sluzi ili bog prema čovjeku. Snovi nam mogu pomoći da otkrijemo
kako nešto u nama teži da se razvijemo baš u određenom smjeru i
prihvatimo ili promijenimo određena uvjerenja sa svrhom bolje
adaptacije. Takve tendencije u analitičkoj psihologiji nazivamo Self-om,
iako Self nije ograničen tom definicijom.
Možemo reći kako Self ima određeni stav prema našim razmišljanjima, osjećajima i načinu života uopće i kada nismo svjesni takvih tendencija, tada ga možemo pronaći kao projekciju u vanjskom svijetu. Zapravo, Self je psihološki organ koji možemo pronaći projiciran u likove božanstava svjetskih religija. Biblija je puna priča koje opisuju takvu interakciju između Boga i čovjeka. Bog starog zavjeta je aktivno pokušavao promijeniti stavove i uvjerenja pojedinih osoba. Na sličan način i psihološki Self pokušava dovesti do promjene kada je naše svjesno uvjerenje neprilagođeno vanjskim ili unutarnjim čimbenicima. U tom kontekstu psihoterapeut je zvanje sa pomalo zbunjujućim nazivom jer ono što liječi nije osoba koju zovemo psihoterapeut ili psihoanalitičar (gr. psyche – dah, duh, duša; therapeia – liječenje) već tendencija u psihi klijenta koju zovemo Self.
Možemo reći kako Self ima određeni stav prema našim razmišljanjima, osjećajima i načinu života uopće i kada nismo svjesni takvih tendencija, tada ga možemo pronaći kao projekciju u vanjskom svijetu. Zapravo, Self je psihološki organ koji možemo pronaći projiciran u likove božanstava svjetskih religija. Biblija je puna priča koje opisuju takvu interakciju između Boga i čovjeka. Bog starog zavjeta je aktivno pokušavao promijeniti stavove i uvjerenja pojedinih osoba. Na sličan način i psihološki Self pokušava dovesti do promjene kada je naše svjesno uvjerenje neprilagođeno vanjskim ili unutarnjim čimbenicima. U tom kontekstu psihoterapeut je zvanje sa pomalo zbunjujućim nazivom jer ono što liječi nije osoba koju zovemo psihoterapeut ili psihoanalitičar (gr. psyche – dah, duh, duša; therapeia – liječenje) već tendencija u psihi klijenta koju zovemo Self.
Uvjerenja su izraz svjesnog stava i određene životne prilagodbe na dosadašnja životna iskustva. Možemo reći kako uvjerenja predstavljaju zbirku stavova koji su se do sada pokazali relativno uspješni i kao takvi imaju veliku važnost za svakodnevni život osobe. Naši stavovi i uvjerenja posjeduju određenu inertnost, tj. kada ih imamo, ne želimo ih tek tako mijenjati. Možemo pretpostaviti da je uzrok tome rad, trud i patnja koju njihova promjena zahtjeva. S druge strane svi mi imamo različita životna iskustva, a samim time i različite stavove koji s jedne strane mogu biti u skladu s našom prirodom ili u suprotnosti s njom. Kada naši stavovi i uvjerenja nisu u skladu s našom prirodom (tj. s tendencijama Self-a) tada dolazi do problema koji ponekad mogu dovesti i do pojave psiholoških simptoma. Self kontinuirano pokušava promijeniti naše stavove i uvjerenja i dovesti do bolje prilagodbe na unutarnje i vanjske okolnosti, a naša stara uvjerenja i stavovi često stoje na putu te promjene. U tom kontekstu i stavovi psihoterapeuta / psihoanalitičara mogu stajati na putu psihološkom razvoju i sazrijevanju klijenta.
Uvjerenja u psihoterapiji
Upravo
zbog toga, potrebno je da psihoterapeut (psihoanalitičar) konstantno
preispituje svoja uvjerenja, koliko god ona bila korisna u njegovom
svakodnevnom životu. Možda je jedno od uvjerenja koje bi trebalo biti
relativno stabilno u radu psihoterapeuta (psihoanalitičara), uvjerenje
kako bi se život klijenta trebao voditi prema tendencijama Self-a koje
se mogu otkriti kroz rad na njegovim snovima, slikama i sl. Ako se
tendencije Self-a razlikuju od osobnih uvjerenje psihoterapeuta
(psihoanalitičara), tada njegovo uvjerenje stoji na putu psihološkog
razvoja klijenta. Psihoterapeut (psihoanalitičar) se, u tom kontekstu,
mora pokoriti uvjerenju koje se razvija u klijentu jer samo mu to novo
uvjerenje može pomoći da ozdravi.
Npr. uvjerenje psihoterapeuta (psihoanalitičara) može biti da se osoba ne treba ljutiti, ali ako je tendencija Self-a da osoba s kojom radi mora aktivirati svoju agresiju i ljutnju u svrhu osobne emancipacije, tada bi se uvjerenje psihoterapeuta (psihoanalitičara) trebalo prilagoditi razvojnim tendencijama klijenta. Ali, potrebno je napomenuti kako tendencije Self-a često nisu u skladu s onime što klijent želi. Posao psihoterapeuta (psihoanalitičara) u tom slučaju je pokušati pomoći klijentu da pomiri svoja uvjerenja s tendencijama koje dolaze od Self-a. Na primjeru pasivne i neagresivne osobe, zadatak psihoterapeuta (psihoanalitičara) je da joj ukaže i na pozitivne aspekte ljutnje i agresije.
Možemo reći kako je posao psihoterapeuta (psihoanalitičara) da tijekom rada pomogne klijentu u razvoju uvjerenja koja su u skladu sa njegovom prirodom. U tom kontekstu sposobnost da psihoterapeut (psihoanalitičar) bude dovoljno fleksibilan i
prilagodi svoja uvjerenja kada je to nužno je izuzetno važna za uspješnost psihoterapije.
