nedjelja, 23. lipnja 2013.

Razvojna psihologija - I. dio

Uvod
 
U slijedećih par postova ću pokušati prezentirati ideje Neumanna, Junga i Winnicotta u kontekstu određenih aspekata razvojne psihologije.

U svojoj knjizi „Dijete“ Neumann se bavi razvojem svijesti i ega djeteta. Njegove teze nam mogu dati ideju kako se iz nesvjesnog stanja malog djeteta razvija svijest. S psihoterapeutskog stajališta Neumannove ideje su vrlo korisne jer daju uvid u trenutak kada nastaje poremećaj, te njegovu svrhu i cilj.
Najvažnija ideja koja povezuje psihologe Junga i Neumanna je tzv. arhaični identitet roditelja i djeteta. S jedne strane arhaični identitet je preduvjet za zdravi razvoj djeteta. S druge strane, ako je roditelj neurotičan, taj identitet je prepreka za razvoj djeteta i izvor njegovih poremećaja.

Razvojna psihologija Junga i Neumanna
 
Jungov pogled na razvojnu psihologiju je zapravo usko povezan s njegovim pogledom na psihologiju uopće. Ako postoji potreba za razvojem, možemo se razviti svjesno ili se taj razvoj dešava nesvjesno i manifestira se u simptomima i neurozi.
Ako razvoj osobnosti odgovara individuaciji, onda bijeg od unutrašnjeg glasa individuacije odgovara neurozi. Za neurozu tada možemo reći da je razvojni poremećaj osobnosti. Razvojna psihologija za Junga nije samo pitanje psihološkog razvoja djeteta, nego glavno pitanje psihologije uopće.

Jung je otkrio kako neurotski problemi fiziološki zdravog djeteta, zapravo dolaze iz okoline u kojoj se nalaze. Tu okolinu čine roditelji, obitelj, učitelji i sl. Kod odraslih takvi problemi su aktivni kroz djelovanje kompleksa koji su, u prvom redu, uzrokovani djelovanjem gore spomenute okoline.
Neumann u svojoj knjizi „Dijete“ opisuje razvoj ega kroz stajalište analitičke psihologije. Ego je produkt arhetipske psihe utjelovljene u tijelu djeteta i utjecaja okoline. Najutjecajniji dio te okoline čine majka i otac, tj. njihov svjesni i nesvjesni dio osobnosti.

Važnost roditelja na razvoj djeteta (I. dio)
 
Kao što smo rekli, jedan od važnih aspekata odnosa djeteta i roditelja je tzv. arhaični identitet. Koncept arhaičnog identiteta (participation mystique / archaic identity) dolazi iz etnologije i definirao ga je Lucien Lévy-Bruhl. Koncept se odnosi na poseban oblik psihološke veze koji je karakteriziran time da subjekt (u našem slučaju dijete/roditelj) nema potpunu ideju razlike između sebe i objekta (roditelj/dijete) već je u direktnom odnosu tj. postoji djelomični identitet između subjekta i objekta. U praksi roditelj u djetetu proživljava određeni nesvjesni dio svoje osobnosti i obrnuto što samo po sebi nije ništa negativno. Negativni utjecaj arhaičnog identitete može se aktivirati kada je djetetu nametnuto da preuzme određene karakteristike psihološkog stava roditelja bez prave potrebe iz okoline koja bi to zahtijevala. Kasnije u životu, dijete će pokušati da se prilagodi potrebama svijeta pod utjecajem psiholoških problema roditelja i obitelji. Zbog toga obiteljski problemi nastavljaju živjeti u dijetetu, čak i kada odraste, u obliku inhibicija i konflikata koje dijete (ili sada već odrasla osoba) ne razumije i koji postaju prepreka za daljnju adaptaciju u životu i daljnji psihološki razvoj.
 
Već u djetinjstvu, mogu se primjetiti konflikti koji su rezultat potrebe i težnje djeteta za neovisnošću i roditeljske psihološke konstelacije. Roditeljska psihološka konstelacija je skup psiholoških karakteristika koje djeluju na osobnost djeteta, a direktno su uzrokovane psihologijom roditelja. Ta konstelacija nas određuje čak i kada odrastemo. Tu silu osjećamo kao višu silu, nešto jače od nas i osjećamo se bespomoćno kada se s njom susretnemo. U neku ruku možemo reći da vanjski faktori malog djeteta postaju unutarnji faktori odraslog čovjeka.
 
Dva psihološka aspekta su odgovorna za razvoj svijesti djeteta. Prvi je genetska predispoziciju koja je nasljeđena s mogućnošću razvoja tijela i mozga i koja omogućuje psihološko funkcioniranje a zovemo ga arhetipska psiha. Drugi aspekt su vanjski utjecaji koji omogućuju zdravi psihološki razvoj. Taj dio Neumann je nazvao „buđenje“ arhetipa (evocation of an archetype). „Buđenje“ arhetipa se sastoji od vanjskih utjecaja osoba i psihološke atmosfere koja okružuje dijete. „Buđenje“ podrazumijeva aktiviranje određenih psiholoških tendencija i karakteristika u djetetu.
 
U slijedećem postu ću detaljnije govoriti o specifičnostima utjecaja majke i oca na razvoj djeteta.

Ostali postovi na temu Razvojna psihologija:
I. dio - Razvojna psihologija Jung-a i Neumann-a
II. dio - Važnost roditelja na razvoj djeteta
III. dio - Razvojna psihologija i edukacija, darovito dijete i arhetip djeteta
IV. dio - Osjećaj krivnje i bibliografija


Slika 1.

Napomena:
Ako imate sugestija vezanih uz buduće teme postova na ovom blogu budite slobodni ostaviti ih u komentaru. Možete nas preporučiti putem društvenih mreža klikom na ikonice ispod ili nas pratiti na našoj facebook stranici www.facebook.com/individuacija

četvrtak, 20. lipnja 2013.

Snovi i psihoterapija

Ponekad se nalazimo u situaciji u kojoj osjećamo kako smo na kraju svojih snaga i ne znamo kako dalje. Takvo stanje ne mora biti samo po sebi patološko i javlja se i kod osoba koje nemaju posebnih psiholoških problema. Ta neizvjesnost je stanje koje se dešavalo tijekom cijele ljudske povijesti, te se pojavljuje u mnogim bajkama, mitovima, religijama i sl. To stanje je toliko karakteristično za ljudska bića tako da je naša psiha evolucijom naučila reagirati na njih na određeni način.
U takvim situacijama, savjet psihoterapeuta nema preveliku ulogu i značenje. Razlog za to je da se svaki savjet temelji na pretpostavci kako smo svi jednaki, a iskustvo je pokazalo kako je svaki problem, više ili manje, jedinstven. Ideje koje terapeut ima o načinu rješavanja problema su u najbolju ruku samo kratkotrajno rješenje. Kako u tom slučaju nastaviti dalje?
Kada klijent i psihoterapeut nisu svjesni što im je dalje činiti, naša nesvjesna psiha uvijek reagira na to nepodnošljivo stanje. Reakciju na to stanje možemo prepoznati u našim snovima.

Slika 1.

Naši snovi prezentiraju slike i motive koji nas upućuju na nešto potpuno novo. Zapravo ne znamo zašto snovi nastaju i kada govorimo iskreno, interpretacija snova je poprilično nesigurna i proizvoljna. Ali ako razmišljamo o snu dovoljno dugo i temeljito, ako ga nosimo sa sobom i pokušavamo naći smisao u njemu, kao što nalazimo smisao u pjesmi pjesnika, tada nam oni uvijek nešto kažu. To nije egzaktno rješenje svih problema klijenta, ali je često vrlo praktičan i jedinstveni savjet, posebno stvoren za naš jedinstveni problem.
Za psihoterpiju je nebitno je li moguće znanstveno dokazati važnost snova jedino što je važno je da rezultat razgovora o snovima znači nešto za klijenta. Psihoterapeut mora brinuti samo za jedan kriterij kod razgovora o snovima: da li pomažu?

Snovi koji dolaze na početku su raznoliki. Često ukazuju na prošlost i na zaboravljene stvari. U tom slučaju mogućnost razvoja osobnosti je ostavljena negdje u prošlosti tj. u onom trenutku kada je život klijenta postao jednostran. Takvi snovi u sebi sadržavaju naznaku kako krenuti dalje.
Ponekad snovi ukazuju na svakidašnje stvari; odnose, karijeru ili neke druge stvari za koje nismo nikada niti mislili da su izvor naših problema. Ponekad ne govore o nečemu opipljivom, posebno kada u sebi sadrže predosjećaj o budućim događajima. Takvi snovi u sebi sadrže ideje i mogućnosti kojima život klijenta može krenuti dalje.

Primjer 1.
Klijent je sanjao san u kojemu je bolesna rođakinja imala važnu ulogu.
U realnosti rođakinja nije bila bolesna. Tijekom razgovora klijent se prisjetio da je prije nekog vremena započeo njegov interes za određeno područje života i ispalo je da to dijete predstavlja taj njegov interes. Teoretski ta djevojčica može predstavljati bilo što, ali snovima daje smisao onaj tko ih sanja i klijenta je zaintrigirala ideja da proučavanje tog područja ima, za njega, u sebi nešto bolesno. I to je zapravo odlučujući trenutak u interpretaciji snova. Za klijenta je to bila određena kritika kroz koju je došlo do određene promjene njegovog stava prema tom problemu. Kroz takve male promjene i kontinuirani rad na snovima, dolazi do promjena do kojih ne bi nikada došli bez snova. Stvari se pokrenu s mrtve točke.

Međutim,  ne samo da klijent daje svoje asocijacije vezane uz san, kod rada na snovima, i psihoterapeut ima istu mogućnost da prezentira svoje ideje vezane uz motive iz sna. Od velike pomoći za analizu snova je životno iskustvo psihoterapeuta i poznavanje života i običaja ljudi. Isto tako je dobro da psihoterapeut zna što je više moguće o psihologiji arhaičnog čovjeka, mitologiji, arheologiji, komparativnoj religiji i sl. Ta područja daju vrlo važne analogije koje mogu obogatiti asocijacije klijenta i omogućiti da se lakše nađe smisao sna u danoj situaciji. Na taj način dolazimo do dubljeg razumijevanja situacija u kojima se nalazimo. Na kraju krajeva, naš stav prema određenoj situaciji je najvažniji aspekt psihološke prilagodbe, možda i daleko važniji od toga kakva je situacija sama po sebi. Taj stav je zapravo jedino što možemo promijeniti u psihoterapiji i on je ono na što djelujemo razgovarajući o snovima.
Ovim postom sam pokušao opisati u kakvom su odnosu psihoterapija i snovi i zašto snovi mogu pomoći u psihoterapiji. O samom načinu i tehnici rada, možda kažem nešto više u jednom od slijedećih postova


Bibliografija

C. G. Jung - The Practice of Psychotherapy

nedjelja, 9. lipnja 2013.

Psihoterapija i inicijacija - I. dio

Uvod

Zašto je etnologija važna za analitičku psihologiju i psihoterapiju? Etnologija je znanost koja koristi komparativne metode za proučavanje porijekla, razvoja, načina života i organizacije društva ljudi kroz povijest.

Kada pokušavamo razumijeti svoje suvremenike, psihološki gledano, uhvaćeni smo u istim predrasudama kao i oni koje pokušavamo razumijeti. U slučaju arhaičnog čovjeka, imamo određenu perspektivu i udaljeniji smo od njegovog vremena. Naš mentalni sklop, budući da je daleko više diferenciran, je superiorniji od njegovog i s tog stajališta je moguće, djelomično, razumijeti njegov svijet i smisao koji je taj svijet imao za njega.

S druge strane, arhaični čovjek nije više ili manje logičan od nas, samo su njegove pretpostavke drugačije i to je ono u čemu se razlikujemo. U neku ruku, ako razumijemo život arhaičnog čovjeka i ako razumijemo pretpostavke prema kojima on živi, tada možemo prepoznati određene obrasce u njegovom životu i njihove paralele u našim životima. Ono što prepozanjemo su zapravo arhetipovi i to je jedan od razloga zašto je etnologija važna za analitičku psihologiju.

U konteksu toga, tema slijedećih par postova je inicijacija. Proučavajući što je inicijacija u primitivnim društvima pokušati ćemo pronaći paralele u psihičkom životu modernog čovjeka. Isto tako kroz ova dva posta, pokušat ću vam objasniti kako su etnologija, analitička psihologija i psihoterapija povezane.

Inicijacija

U knjizi "Obredi i simboli inicijacije", Mircea Eliade kaže: "Pojam inicijacije u najopćenitijem smislu izražava grupu obreda i oralnih učenja čiji je smisao da dovede do odlučujućih promjena u religioznom i društvenom položaju osobe koja treba biti inicirana." Isto tako "...inicijacija je ekvivalentna osnovnoj promjeni u egzistencijalnom stanju; onaj koji prolazi inicijaciju, izranja iz obreda obdaren s potpuno drugačijim bićem od onoga s kakvim je započeo inicijaciju..." kaže Eliade. U psihološkoj terminologiji, možemo reći da inicijacija dovodi do ogromne promjene u psihološkom stavu onoga tko prolazi kroz inicijaciju.

 Slika 1.

Podrijeklo obreda i rituala

Uvijek promjenjiva okolina zahtijeva kontinuiranu promjenu psihološkog stava. S druge strane svijest ima tendenciju da postane jednostrana i s time prestaje njena mogućnost prilagodbe. Prilagodba na situacije na koje nismo bili prije prilagođeni se dešava stalno. Možda najjednostavniji primjer je razvoj djeteta.

Kakav je odnos između obreda inicijacije i razvoja svijesti? 

Osnova obreda i rituala je invazija arhetipskog svijeta u kolektivnu svijest plemena ili društva kroz individualnog posrednika. Ako se sjetimo proroka staroga zavjeta, ova izjava će nam biti malo jasnija.

Najčešće, kada postoji potreba za promjenom kolektivne svijesti društva ili plemena, intuitivni pojedinci mogu percipirati određene promjene u nesvjesnom koje teže promjeni tog stava i percipirati ih kroz snove ili vizije. Psihološki gledano, te vizije imaju kompenzacijski karakter prema svijesti. U tom kontekstu možemo gledati i nastanak obreda inicijacije. Važnost obreda inicijacije za zdravlje pojedinca i društva, možemo razumijeti ako razmotrimo strukturu obreda inicijacije.

Struktura obreda inicijacije

Smrt

Većina obreda i rituala inicijacije pretpostavlja ritualnu smrt osobe u inicijaciji. Psihološki gledano, stanje ili psihološki stav osobe se ne može promijeniti dok stari stav ne prođe kroz simboličku smrt, tako da se novi može roditi. U obredima incijacije smrt je simbolizirana privremenim povratkom u stanje prije stvaranja svijeta tj. kaos.

Ponovno rođenje

Nakon "smrti" osobe, stvaranje nove osobnosti je moguće. Simboli koji označavaju rekonstrukciju osobnosti su sadržani u mitovima stvaranja. Kao što je svijet stvoren u mitovima, tako je i osobnost stvorena u inicijaciji. Važan aspekt inicijacije je i edukacija onoga tko se inicira u tajna znanja plemena. Ovdje možemo napraviti usporedbu s psihoterapijom čiji je važan aspekt i edukacija.

Tri vrste inicijacija (I. dio)

Obredi puberteta

Takozvani obredi puberteta imaju svrhu da pomognu prijelaz osobe iz djetinjstva u odraslu dob. Najčešće su obavezni za sve članove određenog društva. U katoličkim zemljama obrede inicijacije možemo prepoznati u sakramentima. Sveta potvrda je primjer obreda puberteta. Obredi puberteta, najčešće pretpostavljaju učenje svetih istina.

Npr. u plemenu Kurnai - kaže Eliade - majke sjede iza mladića; muškarci dolaze između njih i razdvajaju ih... Koji je smisao takvog rituala? Kada promišljamo o takvim ritualima, ponekad pomaže da se pitamo što bi značilo kada bi sanjali takav san. Takav san bi izražavao činjenicu da se osoba odvaja od majke i svega što majka predstavlja (ovisnost, djetinjstvo, neodogovornost...). Dakle, mladić se odvaja od majke silom odraslih muškaraca (snaga, samostalnost i sl.). Takav obred simbolički predstavlja proces odrastanja. Paralelni obredi postoje i za mlade djevojke kojima se podržava njihov proces odrastanja.

U isto vrijeme kada prolazi kroz te kušnje, osoba koja je u inicijaciji uči religiozne istine plemena čija je svrha uspostavljanje kontakta s arhetipskom pozadinom života koja je neizmjerno važna za osjećaj smisla i svrhovitosti života. Psihološki gledano, obredi incijacije imaju svrhu da učine osobu koja im pristupa svjesnijom i bolje prilagođenom da se nosi s životnim teškoćama.

Psihoterapija i analitička psihlogija pronalaze veliku važnost u slikama koje se javljaju u obredima inicijacije. Pomoću njih psihoterapeut može objasniti određene slike koje se javljaju u snovima i upućuju na određene razvojne probleme i tendencije kod osoba koje se nalaze u psihoterapiji.

U slijedećem postu ćemo govoriti o psihološkom značenju inicijacija u tajna društva i inicijacijama šamana i vračeva.

Psihoterapija i inicijacija - II. dio

Tri vrste inicijacija (II. dio)

Inicijacije u tajna društva

Postoji određena sličnost između obreda puberteta i obreda inicijacije u tajna društva. U Oceaniji se i inicijacije dječaka i inicijacije koje su potrebne za članstvo u tajnim društvima sastoje od simbolične smrti koju prati ponovno rođenje.

Razlika između obreda puberteta i inicijacije u tajna društva je i u znanju koje onaj koji je u inicijaciji stječe. Znanje stečeno u obredima puberteta je opće znanje odraslih ljudi u plemenu, znanje koje se stekne u inicijaciji u tajna društva je tajno i strogo čuvano od ljudi koji nisu dio društva.

U psihoterapijskoj praksi, znanja koje osoba u psihoterapiji dobije, ponekad ne smije dijeliti s drugima. Utjecaj okoline na promjene koje se dešavaju za vrijeme psihoterapije ponekad može biti negativan, pogotovo ako je okolina dio problema. S druge strane, tajna koja je podijeljena s grupom osoba često daje osjećaj pripadnosti i sigurnosti (npr. grupna psihoterapija ili grupni rad na snovima).

Za muška tajna društva možemo reći da su u neku ruku nastavak obreda puberteta. Inicijacija u muška tajna društva bi bio obred koji, psihološki gledano, za cilj ima emancipaciju svijesti u odnosu na nesvjesno tj. negativna raspoloženja, afekte i slična emocionalna stanja koja imaju negativan utjecaj na sposobnost muškarca da se nosi sa životnim izazovima. Ženska tajna društva su više orijentirana na zaštitu ženstvenosti koja je jednostranim razvojem svijesti u nepovoljnom položaju.

Mistične inicijacije šamana i vračeva

Mistične inicijacije predstavljaju iskušenja koje osoba treba proživjeti da bi postala vrač ili šaman. Karakterizira ih činjenica da su takve inicijacije osobne i često karakteristične za samu osobu koja ih prolazi. Tu možemo povući paralelu s psihoterapijom gdje je svaki problem više ili manje individualan i ne postoji isti recept za sve.

Budući šaman, za vrijeme inicijacije, uči na dva načina. Prvi je kroz snove i  vizije, a drugi je povezan s tradicionalnim tehnikama koje uči od drugog vrača ili šamana. Osobe koje su pozvane da budu šamani, prije nego postanu šamani, privlače pažnju čudnim ponašanjem, traže osamu ili su odsutni duhom. Imaju napade bijesa i lagano izgube svijest. Skrivaju se u šumi ili samoranjavaju noževima, imaju vizije ili nesvakidašnje nezgode (udar groma i sl.). Svi ti događaji, psihološki gledano, ukazuju na to da šaman doživljava erupciju nesvjesnog sadržaja u svijest. Šamanski poziv, dakle, pretpostavlja duboku krizu i dok se ta kriza ne riješi na neki način, osoba ne može postati šaman.

Slika 1. - Maska šamana

Inicijacija šamana u psihološkom smislu predstavlja proces samoizlječenja nakon kojega šaman ima mogućnost da liječi druge. U psihoterapijskoj praksi, poboljšanje psihološkog zdravlja osobe u psihoterapiji, osim na nju, djeluje pozitivno i na ljude koji se nalaze u okružju te osobe. U tom pogledu, psihološki proces izlječenja osobe u psihoterapiji je sličan procesu inicijacije šamana.

Proučavajući inicijacije u primitivnim društvima i etnologiju uopće, možemo dobiti ideju koliko su općeniti i sveprisutni procesi psihološkog izliječenja i razvoja. Kao što smo rekli, čovjek se nije psihološki puno promijenio u odnosu na arhaičnog čovjeka, što daje naglasak na važnost inicijacije u modernom životu. Roditelj, učitelj, voditelj na poslu, pa i psihoterapeut, u tom kontekstu, imaju veliku važnost za psihološki razvoj osoba s kojima žive i rade.

Zaključak

U knjizi "Obredi i simboli inicijacije", Mircea Eliade kaže: "...često se kaže da je karakteristika modernog svijeta nestanak smislenih obreda inicijacije". Moderan čovjek je, u tom kontekstu, često osuđen na samoedukaciju i teškoće koje s njom proizlaze.

Inicijacija je proces u kojemu nerazvijeni dio osobnosti prestaje postojati, a rađa se novi dio osobnosti koji je bolje prilagođen potrebama života. Inicijacija je neophodna za razvoj. Nema razvoja bez inicijacije. Kada krene u školu, dijete bez obaveza se transformira u dijete s odgovornostima. Kada završi školovanje i počne raditi, ovisno biće postaje neovisna osoba. Promjena radnog mjesta također podrazumijeva određenu inicijaciju i sl.

Zapravo za svaku veliku životnu promjenu potrebna je određena inicijacija. Ako za nju, kao i arhaični čovjek, imamo vodiča (bio on roditelj, učitelj ili psihoterapeut), ta promjena može proći puno bezbolnije i s manje problema. Psihološki gledano, inicijacija je proces koji omogućuje promjenu psihološkog stava i sama psihoterapija je u neku ruku inicijacija koja dovodi do njegove promjene. O tome sam već nešto rekao u postu "Depresija i kreativnost".

Za kraj, možemo zaključiti da inicijacija može bit uspješna i neuspješna. Eliade u svojoj knjizi priča o mitu Mandja i Banda plemena. Mit kaže da je Ngakola živio na zemlji prije mnogo godina i ponudio je ljudima da ih proguta i povrati preporođene. Prihvatili su, ali je povratio samo polovicu ljudi. Dakle, neki prežive inicijaciju, a neki ne. Psihološki gledano, ako inicijacija nije uspjela, ostajemo u nesvjesnom stanju neuroze, a ako je uspješna, nastavljamo život malo individuiraniji nego prije.

Bibliografija

C. G. Jung: Civilization in Transition, Princeton Univercity Press, 1964.
C. G. Jung: The Structure and Dynamics of the Psyche, Princeton University Press, 1969.
C. G. Jung: The Archetypes of the Collective Unconscious, Princeton University Press, 1969.
C. G. Jung: The Development of Personality, Princeton University Press, 1954.
Mircea Eliade: Rites and Symbols of Initiation, Spring Publications, 2005.
M. L. von Franz: The Interpretation of Fairy Tales, Shambala Publications, 1970.