ponedjeljak, 10. veljače 2014.

Psihoterapijski rječnik

Od kad sam počeo pisati ovaj blog, uvidio sam kako koristim mnoštvo sličnih pojmova koje su meni jasni, ali vjerujem kako onome tko čita mogu biti pomalo zbunjujući zbog svoje sličnosti, pa sam odlučio posvetiti jedan post objašnjenju tih pojmova. Cilj ovoga posta je omogućiti ljudima koji razmišljaju o psihoterapiji laganiji i smisleniji odabir odgovarajućeg psihoterapeuta.

Psihoterapeut - psihoterapeut je osoba koja radi psihoterapiju.

Psihoterapija - opći pojam koji se odnosi na interaktivni proces ili tretman između educiranog stručnjaka i klijenta, pacijenta, obitelji, para ili grupe radi istraživanja misli, osjećaja, ponašanja i sl. sa svrhom rješavanja određenog problema i postizanja novog načinja razmišljanja ili funkcioniranja. Psihoterapija se u Europi sve više i više prepoznaje kao neovisna profesija koja nije ograničena samo za psihologa i psihijatre.

Psihoanalitičar - osoba koja je završila edukaciju za psihoanalitičara. Psihoanalitičar je najčešće u isto vrijeme i psihoterapeut.
 

Psihoanaliza - posebni oblik psihoterapije u kojoj nesvjesno ima veliku ulogu. Takav oblik rada zahtijeva da analitičar prođe opsežniju poslijediplomsku edukaciju nego psihoterapeut. Ona uključuje dugotrajnu i temeljitu osobnu psihoanalizu što često nije slučaj u edukaciji za psihoterapeute.

Jungovska analiza / psihoanaliza - ima za cilj izgraditi iznimno važan odnos između svijesti i nesvjesnog dijela psihe i omogući kontinuirani proces psihološkog razvoja. Jungovska analiza prepoznje važnost seksa, agresije i ljudskih odnosa u svakodnevnom životu, ali isto tako uzima u obzir i važnost kreativnog izražavanje, smisla, duhovnosti i razvoja kao osnova ljudske psihe. Jungovsku analizu provodi jungovski analitičar.

Jungovski analitičar / psihoanalitičar - certifikacija za Jungovskog analitičara zahtijeva završetak ekstenzivnog edukacijskog programa na institutu koji je odobren od Internacionalne asocijacije za analitičku psihologiju (IAAP). C. G. Jung je vjerovao kako je nužno da svi psihoanalitičari prođu kroz rigoroznu i kontinuiranu osobnu analizu te ona čini važan aspekt edukacije. Edukacija psihoanalitičara najčešće traje između 4 i 8 godina. Edukacija i certifikacija su dizajnirani da osiguraju visoki nivo kompetencije, kvalitete i integriteta jungovskih analitičara.

Analitički psiholog - je sinonim za Jungovskog analitičara / psihoanalitičara.
 
Individuacija - proces psihološkog rasta i razvoja koji se dešava spontano, a čija opstrukcija dovodi do neurotskih simptoma. Cilj psihoterapije i psihoanalize je dovesti do promjene u svijesti koja uklanja takvu opstrukciju i omogućuje daljnji proces individuacije. Isto tako psihoanaliza može ubrzati, olakšati i spriječiti moguće buduće opstrukcije u procesu individuacije.

Analitička psihologija - škola psihologije koja se temelji na idejama švicarskog psihijatra C. G. Junga. Nudeći sveobuhvatan model ljudske psihe, analitička psihologija uključuje psihoterapijski pristup za poboljšanje mentalnog zdravlja i podršku sazrijevanju osobnosti, kao i teorijska znanja sa širokom primjenom kako na društvena i kulturna tako i na područja prirodnih znanosti.

Analitička psihoterapija - U praksi analitička psihoterapija je zbirni naziv za sve vrste psihoterapija koje uzimaju u obzir nesvjesno.

Psihijatar - doktor medicine sa specijalizacijom iz psihijatrije. Edukacija iz psihijatrije najčešće nije dovoljna da bi psihijatar bio i psihoterapeut.
 
Psihijatrija - grana medicine kojoj je cilj izučavanje, dijagnoza, tretman i prevencija mentalnih poremećaja. Iako je kombinirana primjena psihoaktivnih lijekova i psihoterapije česti pristup liječenju mentalnih poremećaja, edukacija iz psihijatrije često nije dovoljna za psihoterapeutski tretman. Psihijatar i psihoterapeut ponekad rade zajedno na način da psihijatar brine o biološkom, a psihoterapeut o psihološkom aspektu terapije.
 
Psiholog - osoba koja evaluira, dijagnosticira, tretira i proučava ponašanja i mentalne procese. Neki psiholozi, ovisno o grani u kojoj su educirani, pružaju usluge koje su vezane uz mentalno zdravlje (klinički psiholozi), a neki psiholozi rade istraživanja i nude savjetodavne usluge. Edukacija psihologa, najčešće, nije dovoljna za obavljanje psihoterapije. Da bi psiholog bio i psihoterapeut, potrebna je doedukacija iz određenog psihoterapeutskog pravca.
 
Psihologija - znanstvena disciplina koja izučava mentalne funkcije i ponašanje te primjenjuje stečeno znanje u praksi. Studiranje psihologije nije orijentirano na usvajanje znanja, vještina i samospoznaje koje su potrebne za psihoterapijski rad tako da psiholog nije i psihoterapeut.

srijeda, 27. studenoga 2013.

Arhetipska pozadina referenduma o braku

Problem referenduma o braku možemo podijeliti na:
  • njegov društveni aspekt i
  • njegov psihološki aspekt; koji se može podjeliti na subjektivni (uzrokovani osobnom psihologijom pojedinca) i objektivni (uzrokovani arhetipskom konstelacijom u kolektivnom nesvjesnom)
Ovaj post ne ulazi u društvene i psihološko-subjektivne aspekte, već govori o psihološko-objektivnim tj. arhetipskim uzrocima konflikta, koji su dublji, dalekosežniji i puno kompleksniji od nacionalnog konflikta koji se manifestira kroz nedjeljni referendum. Kako bi mogli razumijeti arhetipsku pozadinu referenduma o braku, potrebno je pojasniti važnost i svrhu procesa psihološke projekcije.
 
Projekcija
 
Projekcija je proces kojim određeni nesvjesni sadržaj prepoznajemo, ne u nama samima, već u ljudima koji nas okružuju. Predmet projekcije može biti:
  • određeni kompleks (npr. vidimo koliko je naš susjed agresivan, a ne vidimo da smo i sami agresivni),
  • u izboru partnera, predmet projekcije je anima kod muškaraca ili animus kod žena,
  • u raznim sukobima, predmet projekcije je tzv. sjenka koja predstavlja sve neprihvatljive i odbačene psihičke karakteristike kojih nismo svjesni, iako čine važan dio naše psihe (npr. zlo je nešto što je uvijek projecirano u kontekstu sukoba).
Sadržaj koji projeciramo je važan dio naše osobnosti. S psihološkog i psihoterapeutskog stajališta, asimilacija tog sadržaja je iznimno važna. Asimilacijom prestaje njegovo negativno djelovanje, a sama ličnost osobe kojoj se projekcija dešava je obogaćena s dosad nesvjesnim sadržajem. Nuspojava povlačenja projekcija je da sadržaj koji je asimiliran prestaje djelovati kao konfliktni faktor poremećaja u društvu i u međuljudskim odnosima osobe kojoj se projekcija dešava.
 
Projecirani sadržaj, kao i svaki drugi nesvjesni sadržaj, uvijek ima kompenzirajući utjecaj na svijest. Npr. projekcija omogućava osobi da, bar na neki način, postane svjesna određenog nesvjesnog sadržaja. U slučaju naših primjera to bi značilo da projekcija agresije omogućuje osobi koja projecira bolji odnos s agresijom u sebi i na taj način omogućuje da se ta agresija koristi na svjestan način i u konstruktivnije svrhe (kao recimo u samoobrani: verbalnoj ili fizičkoj). Projekcija anime i animusa u partnerskim odnosima nam omogućuje da kroz kontakt s partnerom lakše prepoznamo naše nesvjesne karakteristike. Kroz razne sukobe kroz koje prolazimo, otvara se mogućnost da prepoznamo karakteristiku našeg protivnika u nama samima. Asimilacijom projeciranog sadržaja unutarnji i vanjski aspekt takvog konflikta nestaje.
 
U kontekstu iznesenih ideja, možemo se pitati koji psihički sadržaj je aktivan, nesvjestan i projeciran u kontekstu referenduma o braku?
 
Muškost i Ženstvenost
 
Za razliku od biološke spolnosti, psihološka spolnost je daleko manje diferencirana. U svakoj ženi i muškarcu postoje i muške i ženske psihološke karakteristike. Ideju što predstavlja psihološka muškost i ženstvenost možemo dobiti promatrajući npr. grčke bogove i područja njihovog djelovanja, ovisno jesu li muškog ili ženskog spola. Kineski yin i yang su isto tako jako prikladni za razumijevanje muškog i ženskog psihološkog aspekta. Psihološki gledano, svaki muškarac u sebi ima: yin i yang, Zeusa i Heru, Aresa i Afroditu, pitanje je samo kojih je karateristika svjesniji.
 
Jedan od velikih problema zapadnog društva je naglasak svijesti na muškim psihološkim karakteristikama (muškost je kada znamo što želimo i kada učinimo što je potrebno da to i ostvarimo). Ženske psihološke karakteristike (instinkti, emocije, nesvjesno i dr.) zbog toga su potisnute. Posljedica toga je neravnopravonst spolova (tj. ženstvenosti) kako u društvu tako i u unutarnjem svijetu svakog muškarca i žene.
 
Individuacija zapadnog čovjeka, često je usmjerena na ispravljanje takve jednostranosti i teži svjesnoj emancipaciji ženskih psiholoških karakteristika. U realnosti potisnuta ženstvenost počinje djelovati na način da obuzima svijest i djeluju u neku ruku neovisno o njoj. Efekte potisnute ženstvenosti i jednostrane muškosti možemo prepoznati u problemima modernog društva; opsjednutost izgledom, materijalizam, ekološki problemi, ekstremizam i sl. Možemo zaključiti kako je asimilacija ženstvenosti od ogromne važnosti ne samo za psihološko zdravlje pojedinca već i budućnost naše civilizacije. U tom kontekstu možemo očekivati da nesvjesno reagira na takvu jednostarnost i vrši kompenzacije koje se mogu prepoznati i u skorašnjem referendumu.
 

Simbolički i psihološki gledano, brak predstavlja stanje ravnopravnosti muškosti i ženstvenosti u nama samima, bez obzira jesmo li muškarac ili žena. Ako tendencija za tom jednakošću nije prepoznata od strane svijesti, ona je nesvjesna, kontaminirana s osobnim kompleksima i konfliktima i možemo je prepoznati u ideji referenduma o braku. U tom kontekstu, za konzervativniju stranu konflikta, referendum predstavlja rješenje problema nejednakosti psihološke muškosti i ženstvenosti.
 
I druga, liberalnija strana u konfliktu ima mogućnost da ostane nesvjesna dijela svoje osobnosti. Psihodinamika je u tom slučaju pomalo drugačija. Kao što je u prvom slučaju svijest bila u identifikaciji sa psihološkom muškosti, tako je u slučaju liberelnije struje svijest identificirana sa psihološkom ženstvenosti. Represivna psihološka muškost time nije izgubila svoju snagu već je potisnuta, djelomično još uvijek nesvjesna i kao takva predmet projekcije.  Objekt projekcije je nitko drugo nego tradicionalnija struja.
 

Za kraj možemo reći da se problem muškosti i ženstvenosti nemože riješiti u areni društvenih konflikata koji su samo simptom unutarnje disocijacije i bez obzira na ishod referenduma, psihološki problem neće biti riješen dokle god svatko od nas ne preuzme breme neravnopravnosti psihološke muškosti i ženstvenosti u nama samima i ne pokuša riješiti problem tih psiholoških suprotnosti u osobnom životu.
Nekako osjećam da je individuacija pojedinca jedino trajno riješenje.


srijeda, 20. studenoga 2013.

Individuacija - pitanja i odgovori

Što podrazumijevamo pod pojmom individuacije?

Individuacija je process psihološkog razvoja kojim se individualna bića formiraju i diferenciraju. Ona predstavlja stvaranje i razvoj osobe čija psihologija se razlikuje od opće, kolektivne psihologije. To je proces čiji je cilj razvoj individualne osobnosti. Psihološka individualnost je u početku nešto nesvjesno i svjesna je samo toliko koliko je osoba svjesna svoje različitosti od ostalih. Samo dok smo svjesni različitosti naše osobnosti u odnosu na ljude koji nas okružuju, možemo govoriti o psihološkoj jedinki. Proces osvještavanja te razlike se zove individuacija.
Proces individuacije je nešto što se polako dešava tijekom cijelog života a slučaju određenog zastoja postoji velika mogućnost razvoja neuroze. Liječenje neuroze se temelji na uklanjanju zastoja i aktivnoj potpori procesu individuacije.

Što možemo učiniti za našu individuaciju?

Problem individuacije možemo razumijeti kroz primjer kompleksa. Individuacija (in-dividuum) znači nepodjeljen, a dokle god posjedujemo komplekse, u neku ruku smo podijeljeni. U jednoj situaciji djelujemo i razmišljamo na jedan način, a u drugoj na drugačiji, ovisno koji kompleks je konsteliran. Asimilacijom kompleksa postajemo sve manje i manje podijeljeni i na kraju individuiraniji. Dakle, jedan od načina da se individuiramo je rad na svojim kompleksima.
Na problem individuacije možemo gledati i kroz teoriju psiholoških tipova. Asimilacijom manje diferencirane funkcije, zapravo se individuiramo.
Tu je i problem arhetipova, posebno sjenke, anime i animusa i Self-a. Kako postajemo svjesniji njihove dinamike, utjecaja i kako mjenjamo svoje vrijednosti, i ideje u skladu s tim , zapravo individuiramo.
Na kraju se sve svodi na smisleni odnos svijesti i nesvjesnog. Jedan od načina da ga postignemo je rad na snovima i aktivna imaginacija koji kao nuspojavu djeluju na komplekse, tipološku dinamiku i odnose s arhetipovima.
 
Je li individuirana osoba sretnija?
 
Kažu kako je sreća stanje blagostanja i zapravo ugodno i zadovoljavajuće iskustvo. Kako se osoba individuira, polako uviđa da je to stanje ostvarivo čak i kada se suočavamo s patnjom, pa čak i neugodno iskustvo može biti zadovoljavajuće i nešto od čega ne bježimo.
Ideja sreće se zapravo mijenja kako osoba prolazi kroz proces individuacije. Možemo reći da je stanje sreće zamijenjeno s idejom smisla i ta ideja postaje veća, važnija i sveobuhvatnija nego ideja sreće. Ako osjećamo kako nešto što radimo ili način na koji živimo ima smisla, i patnja i tuga se lakše podnose. Tako da na pitanje “Je li individuirana osoba sretna?” nije moguće odgovoriti jer sreća nije nešto što je smisao i cilj individuacije. Individuirana osoba ima život koji za njega ima više smisla, ali njegov život nije nužno sretniji od osobe koja ne radi na individuaciji. Iako, zapravo, u dubini duše, sjeme određenog zadovoljstva klija i polako prožima cijelo biće osobe koja radi na svojoj individuaciji i čini je sretnijom, čak i kada je nesretna.

Je li individuirana osoba zdrava?

Biti psihološki zdrav značilo bi da nemamo nikakve psihološke rane.  Ali, stanje u kojemu se osjećamo zdravi je relativno kratkotrajno jer život od nas zahtijeva kontinuiranu prilagodbu promjenjivim uvjetima u kojima se nalazimo. Svaka prilagodba zahtijeva promjenu u načinu razmišljanja i življenja koja nikada nije bezbolna i svaka takva promjena ostavlja ranu i zahtijeva ozdravljenje.
Razlika između neurotične i individuirane osobe je u tome što je neurotična osoba zaglavljena u stanju ranjenosti, dok individuirana osoba ima mogućnost da kontinuirano sama sebe liječi. Dakle, individuirana osoba nije ništa zdravija od neurotične osobe, razlika je u tome što individuirana osoba ima bolju prognozu za ozdravljenjem.
 
Ovisi li individuacija o starosti?

Individuacija, u klasičnom smislu, je proces karakterističan za drugu polovicu života i temelji se na ostvarivanju određenog kontakta s nesvjesnim. Ali, ako radimo s mladim ljudima i njihovim snovima, slikama i drugim produktima nesvjesnog, naglasak rada u psihoterapiji nije na uspostavljanju kontakta s nesvjesnim nego na razvoj dovoljno dobre diferencijacije između osobe i nesvjesnog.  Neuroza mladih često proizlazi iz prebliskog kontakta s nesvjesnim koji ih onemogućuje da „osvoje svijet“. Neuroza starijih proizlazi iz neostvarenog kontakta s nesvjesnim zbog čega imaju osjećaj da trebaju osvojiti svijet čak i kada potreba za unutarnjim razvojem postaje puno važnija. Iz toga proizlazi bitna razlika u individuaciji mladih i starijih. Iako se ta dva aspekta razvoja često preklapaju i kod mladih i kod starijih.
 
Je li individuirana osoba savršena?

Tu se možemo pitati što znači savršenost. Prema definiciji savršenost je stanje bez mana, a ako postoji mana onda nema savršenosti. U kontekstu individuacije možemo reći da su naši kompleksi naše mane, pa ako je osoba potpuno savršena onda nema kompleksa. Praktički, to je nemoguće ostvariti.
Ono što nas razlikuje od životinja je naš ego i taj organ naše svijesti je ono što nas čini ljudima. Fenomenološki, ego je također kompleks. U tom konteksu, naše mane nas čine ljudima tako da možemo reći da individuacija nije povezana s idejom savršenosti.
 
Osjeća li se individuirana osoba ispunjenom?

Možda se osjećaj ispunjenosti može najbolje opisati simbolom “vode života” koja se ponekad pronalazi u bajkama i alkemiji. Simbolički, voda života predstavlja psihološko iskustvo i osjećaj kako naš život ima smisla i teče u pravom smjeru. Čak i životne nedaće i udarci sudbine se mogu prihvatiti ako osoba ima kontakt s “vodom života” u sebi.
Taj kontakt možemo ostvariti ako promatramo naše snove, možda ponekad igrom sudbine, ali zapravo taj kontakt možemo ostvariti samo na putu individuacije. Možemo reći kako je individuacija jedini kriterij osjećaja ispunjenosti i smisla.